Virovitica je grad duge povijesti, smješten na važnim prometnim pravcima; na mjestu gdje se slikovita Bilogora pretapa u plodnu Panonsku ravnicu i na mjestu gdje Slavonija grli Podravinu. Poučna staza “Drvoredima Virovitice” vodi Vas gradskim lokacijama kroz građu Muzeja personalizirajući ih ličnostima, mjestima i pričama te nudeći nekadašnji, romantičarski pogled na našu Viroviticu…

Prizemna uglovnica koja se nalazila na mjestu današnje Robne kuće. Sagradila ju je trgovačka obitelj Bing krajem 19. stoljeća s poslovnim i stambenim prostorom. Prvotno je tu bila smještena trgovina šivaćih mašina Singer, a u drugoj polovici 20. stoljeća Postolarska zadruga.

Na sjednici Županijskog vijeća u Osijeku, 27. ožujka 1748., donesena je odluka da se franjevcima u Virovitici dopušta otvaranje ljekarne javnog značaja. Do 1815. vode ju ljekarnici i ranarnici braća franjevci. Prvi ljekarnik bio je fra Bonifacije Gerber. Bila je smještena u prizemnom dijelu rezidencije. Samostanski provizori vode ljekarnu do 1878. kada ona prelazi u ruke Ivana Kapistrana Besza. S radom prestaje 1950. godine.

Sredinom 20. stoljeća virovitički korzo predstavljao je prostor za šetnju od zgrade FINA-e do početka Rusanove ulice. Smjer kretanja se poštovao: u jednom smjeru gore u drugom dolje. Šetale su obitelji, prijatelji, mladi uz popularno „ofiranje“. Razgovaralo se o životu, modnim novotarijama, najnovijim događajima u svijetu i gradu, kako je nekada bilo…

Narodno graditeljstvo Virovitice nastalo je na višestoljetnoj tradiciji gradnje domova od prirodnih materijala – drveta i slame. Niske prizemnice s pročeljem prema ulici sa tek nekoliko prostorija (najčešće tri) i dugačkim pokrivenim hodnikom gankom bile su dugo osnova graditeljske baštine grada. Povijesni izvori čuvaju podatak o Virovitici krajem 19. Stoljeća u kojoj je bilo čak 395 kuća pokriveno slamom, a 292 crijepom. Posljednja slamnjačka, kuća pokrivena slamnatim krovom, nestala je u požaru 80-ih godina 20. stoljeća, a izgrađena je 1836.

U povijesnoj pripovijesti Ivana Dobravca Plevnika „Ljubav je jača od mača”, iz doba turskog gospodstva u Slavoniji, opisana je romantična priča o ljubavi muslimanke, agine kćeri Ljeposave, i kršćanina Stanka Ilića, virovitičkog junaka. Stanko je, prerušivši se u Turčina, ušao u tursku tvrđavu, zapalio je i tako pomogao u oslobođenju Virovitice od Turaka. Stanko Ilić: „Ja ljubim Hrvatsku i vjeru mojih otaca, a ta je ljubav jača od mača!

Duhan se na području Slavonije počeo uzgajati u 16. stoljeću, i to crni tipovi duhana. Uzgoj duhana tipa svijetla virginija započeo je na području Virovitice 1958., a pokusna proizvodnja 1954. godine. Duhansko poduzeće Viržinija osnovano je u jesen 1957. godine. Individualna poljoprivredna proizvodnja bila je baza duhanske proizvodnje i pokretač razvoja sela. Viržinija d. d. od 2003. u sastavu je Hrvatskih duhana. Danas djeluje u sklopu British American Tobacco grupe.

Viđeniji Virovitičani 1883. godine osnovali su Društvo za promicanje glazbe, u okviru kojega počinju djelovati glazbena kapela sastavljena od puhačkih i gudačih instrumenata. Za školovanje potrebnih glazbenika pri društvu je iste godine osnovana i Glazbena škola. Danas Gradska glazba svojim nastupima prati sva važnija kulturna i društvena zbivanja u gradu. Prvi nastup s glazbom Vlašimsky je organizirao za virovitičku publiku na Silvestrovo 1886. godine, a nastupio je mješoviti gudački orkestar u kojem je sviralo 14 glazbenika.

Često nazivana prvom damom hrvatske avangarde, virovitičanka Edita Schubert, ostavila je značajan doprinos u suvremenoj umjetnosti. Njezina djela izložena su u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, a šetalište u Virovitici, koje se proteže od zgrade FINA-e do ruba parka franjevačkog samostana, nazvano je upravo po njoj. Na pročelju zgrade nalazi se devet polja koja su oslikana motivima slika Edite Schubert, balkoni s lođama obojeni su svijetlosivom bojom koju je autorica koristila u svojim djelima, a na zabatnim zidovima oslikana su „lažna˝ vrata, vjerna replika autoričina djela.

Zbog srednjovjekovne utvrde (tip Wasserburg), pa kasnije Dvorca Pejačević koji je bio okružen vodom te zbog čak 16 mostova preko potoka Ođenice, Viroviticu su često nazivali i “malom Venecijom”. Najljepši virovitički most nalazio se ispred crkve sv. Roka. Smješten nedaleko općinske zgrade i secesijske Plevnikove kuće par excellence je povezivao skladan ansambl Trga: crkvu, ljekarnu i Palaču Pejačević. Dragulj mosta bio je spomenik, skulptura sv. Ivana Nepomuka, koji je poznat kao svetac zaštitnik mostova.

Most u Marinovoj ulici, sadašnjoj Preradovićevoj ulici, nekadašnjoj jedinoj jednosmjernoj ulici u Virovitici, koja vodi prema virovitičkom gradskom groblju. Izgrađen od betona tridesetih godina 20. stoljeća. Mjesto ljubavi i susreta mladih.

Za školovanje potrebnih glazbenika pri Društvu za promicanje glazbe 1883. godine osnovana je Niža glazbena škola, jedna od najstarijih u ovom dijelu Hrvatske. Godine 1886. raspisan je natječaj za novog kapelnika Društva i učitelja guslanja. Između 42 prijavljena kandidata izabran je Jan Vlašimsky, rodom iz Češke. Od 1886. do 1936. godine, taj neumorni glazbeni radnik, kapelnik i učitelj glazbe, punih 50 godina bio je prisutan u kulturno glazbenom životu grada. Od 1992. godine škola nosi njegovo ime. Danas provodi predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski glazbeni program.

Bunari su u dvorištu često stajali na međi sa susjedom pa su ih i koristila po dva, katkad i tri domaćinstva. Mnogi su bili zajednički, po ulicama. Ovi ulični bunari imaju zanimljivu predaju o održavanju. Zbog važnosti tih uličnih bunara, iz kojih se uzimala voda u slučaju požara, o njima su se brinuli domaćini iz dotične ulice. Jedan od domaćina imao je dužnost predsjednika, kada je trebalo popraviti ili očistiti bunar, poslao je posebno ukrašeni štap s porukom: „Sutra, u nedjelju u četiri sata popodne, bit će kod bunara dogovor o nabavci nove kablice ili popravka kopanja za napajanje konja.” Kad je napokon posljednji uživalac bunara donio štap ponovno gazdi, bio je ovaj uvjeren da je njegov oglas svakom uživatelju bunara poznat jer ophodnja štapa nije bila nijema.

Sredinom 19. stoljeća rad knjižnice zabilježen je u okviru Dobrotvornog društva. Zalaganjem učitelja Stjepana Basaričeka 1874. godine osnovano je čitaoničko društvo „Kasino“ koje promiče prosvjetni, kulturni, glazbeni i zabavni život u gradu. U prvoj polovici 20. stoljeća djeluje nekoliko čitaonica i knjižnica. Danas posjetitelje i korisnike privlači raznovrsnim unutarnjim multimedijskim sadržajima, izložbama, promocijama, predavanjima…

Godine 1234. slavonski herceg Koloman izdaje povelju temeljem koje Virovitica (magna villa Wereucha) dobiva status povlaštenog trgovišta i punopravnog srednjovjekovnog grada. 1234 danas predstavlja i logotip Grada Virovitice. Kralj Bela IV. 1242. upravo u Virovitici izdaje Zlatnu bulu kojom Zagreb dobiva status slobodnog i kraljevskog grada.

Kultni je klub i nekadašnje popularno okupljalište mladih Virovitice i okolice. Brojna druženja i nezaboravni koncerti u Omladincu/Vanadisu obilježili su mladost Virovitičana od 70-ih godina prošlog stoljeća i prvog desetljeća ovog stoljeća. Virovitički bend Vatra svoju je karijeru započeo upravo u Vanadisu.

Sklizačko društvo priopćilo je slavnom obćinstvu da je 10. siječnja 1904. godine sklizalište otvoreno. Klizalište je bilo uređeno u sjevernom i zapadnom dijelu opkopa oko Dvorca. Zastava izvješena na ulazu u klizalište označavala je da je klizalište otvoreno za građanstvo. Nekoliko snimaka klizača sačuvano je na staklenim negativima dr. Huga Schuberta iz 1904. godine.

Skrb o bolesnima, napuštenima i nemoćnima od 1841. provodi Dobrotvorno bolničko društvo u vlastitoj kući. Opća javna bolnica otvorena je 1902. godine; imala je 57 kreveta, u njoj je radio jedan liječnik, pet časnih sestara, zavodski sluga i dnevničar. Drugo krilo sagrađeno je 1903.: posebna zgrada zaraznog odjela, mrtvačnica i ledenica. U bolničkoj zgradi prizemno je bila pisarna za prijem bolesnika, kirurški odjel, operacijska soba s umivaonicima, soba za motrenje umobolnih, a na katu su bili interni, trahomski, tuberkulozni i venerični odjel.

PRERADOVIĆEVA ULICA – Marinova
ULICA PAVLA RADIĆA – Ljubljana
GAJEVA ULICA – Removac, Germanika
ULICA STJEPANA RADIĆA – Suvara, od kolodvora dalje Nemanovac
GUNDULIĆEVA ULICA – Velika (u)lička
ULICA PETRA BERISLAVIĆA – Mala (u)lička
ULICA ĐURE BASARIČEKA – Dalj
RUSANOVA ULICA – Čoljuk
ULICA MATIJE GUPCA – Kasarska, Turanovačka, Zrinjskog, od vojarne dalje Petrovac
STROSSMAYEROVA ULICA – Čimen
BEČKA ULICA – Bech

Hrvatsko pjevačko društvo “Rodoljub” je osnovano 5. listopada 1880. Najzaslužniji za osnivanje Društva je Đuro Žakić, virovitički učitelj, dugogodišnji zborovođa, te prvi predsjednik dr. Josip Matić. Najpoznatiji zborovođa od 1890. do 1919. bio je Jan Vlašimsky. Poznati hrvatski skladatelj Jakov Gotovac u dva je navrata komponirao prigodne pjesme povodom Rodoljubovih obljetnica: 1955. „Orlov let“ i „Pjesmo moja raspjevana“ 1980. godine. Rodoljub nije samo prošlost Virovitice, već i sadašnjost, čuvar tradicije.

Iz pilane Drach d.d., osnovane 1913., poslije 1945. postepeno se razvio TVIN. Početkom 60-tih godina 20. st. DIP Virovitica proizvodi funkcionalni, estetski i kvalitetan kancelarijskinamještaj za domaće tržište i izvoz. Bernardo Bernardi suradnju s Drvnoindustrijskim kombinatom TVIN započinje 1966., a krajem 70-tih 20. st. počinje suradnja s IKEA-om. I danas je osnovna djelatnost tvornice TVIN d. o. o. proizvodnja namještaja.

U Hrvatskoj i Slavoniji na industrijski se način iz šećerne repe šećer proizvodi od 1836. godine. Šećerana u Virovitici radi od 1846. Knez Adolf Schaumburg-Lippe, vlasnik virovitičkog vlastelinstva, na pustari Antunovac podigao je šećeranu. Bila je opremljena parnim strojem od 16 KS, a u njoj je 1852. prerađeno 25 000 centi šećerne repe. Gradnja današnje tvornice šećera započela je 1976., a u probnu proizvodnju puštena je 1980. godine dnevnog kapaciteta od 4.000 tona. Pod imenom VIRO tvornica šećera radi od 5. rujna 2002. godine.

“Ja sam taj Slavonac, imenom Mikeš, starosjedilac Virov’tice. Ja sam taj Mikeš iz kraja gdje se ljube Podravina i Slavonija. Ja sam taj Mikeš koji je 1234. od hercega Kolomana povelju dobio i magna villa Wereucha, tj. Virov’ticu moju u slobodni grad pretvorio. Ja sam taj Mikeš koji je 1242. Belu IV. medovinom napojio, Zlatnu bulu sročio, guščje pero naoštrio, zlato i tintu pripravio da bi je kralj milošću Božjom vlastitom rukom potpisao i tako Zagreb, budući glavni grad svih Hrvata, u grad pretvorio…” Tomislav Terzić

Spomenik je sagrađen 1892. te svjedoči o Virovitici kao trgovačkom centru onoga doba. Virovitica je u povijesti bila poznato trgovačko središte zbog sajamskog trgovanja, što potvrđuje i kip rimskog boga trgovine, Merkura, na pročelju zgrade. Prvi novčani zavod u gradu Virovitička štedionica d.d. osnovan je 1872. kao pomoć stradalim Virovitičanima u velikom požaru 1871. godine. U novije vrijeme u zgradi je smještena FINA.

Prizemna uglovnica koja zatvara istočnu stranu Trga kralja Tomislava sagrađena je 60-tih godina 19. stoljeća za potrebe vlastelinskog svratišta „Zur Lipppische Rose“ (“K Lippeovoj ruži”). U njoj su virovitička društva imala prostor za sastanke i održavanje priredbi. Bila je tu Čeledova gostiona, hotel Lazić, a sredinom 1948. i Hotel „Slavonija“ zato i danas mnogi Virovitičani zgradu zovu “stari hotel”.

Prve kino predstave, koje su prikazivali putujući kino operateri, Virovitičani su gledali početkom 20. stoljeća. Stalni kinematograf u gradu je otvorio Josip Zimmermann 1915. godine pod nazivom Kino „Danica“. Zimmermann je bio urednik ilustriranog časopisa „Kino smotra“ s napisima iz svijeta filma. U drugoj polovici 20. stoljeća otvara se Kino „Zvijezda“ na mjestu današnjeg Caffe Bara Melon.

Prva kazališna predstava u Virovitici odigrana je 3. veljače 1900. godine, kada su virovitički glumci u gostionici Grčić, uz koncert Tamburaškog društva „Sloga”, odigrali šalu „Sluge muzikanti”. Kazalište djeluje od 1945., kada je tadašnja kazališna družina odigrala Nušićevu Kijavicu u režiji Aleksandra Bjelousova. U preko 70 godina rada odigrali su više od 400 premijera i prikazali više od 10 000 predstava. Kazalište Virovitica svake godine organizira i tradicionalne Virovitičke kazališne susrete – VIRKAS.

Gradski muzej Virovitica osnovan je 1953. godine kao zavičajni muzej kompleksnog tipa za grad i kotar Viroviticu. Građa se prikuplja otkupom, darivanjem, sabiranjem i istraživanjem te je stručni rad rezultirao i novim stalnim postavom Muzeja „Drveno doba.” Stalni postav uređen je u potkrovlju središnje kupole u četiri prostorije i otvoren 1976. godine, a 1984. godine uređeno je istočno krilo prvog kata Dvorca te je od izabrane građe arheološke, kulturno-povijesne zbirke i donacije Branislava Glumca otvoren drugi dio stalnog postava. 1992. postavljena je građa Etnografske zbirke, a 2013. je otvoren i Stalni postav Domovinskog rata. Danas fundus Muzeja broji oko 5000 predmeta koji se nalaze u Arheološkom, Etnološkom, Likovnom i Kulturnopovijesnom odjelu Muzeja.

Društvo čuva i prenosi tradiciju folklornog plesa i pjesme od 1988. godine kada je pokrenuta inicijativa za osnivanjem kulturno-umjetničkog društva „PIK Virovitica“. Od tada društvo njeguje baštinu, prvenstveno virovitičkoga kraja, a potom i pojedinih regija Hrvatske. Okupljaju 40-ak aktivnih članova koji u koreografiranom obliku predstavljaju narodne plesove, običaje i nošnju. Ponosni su organizator božićnog koncerta „Večer folklora, pjesme i običaja“ na kojemu već
25 godina ugošćuju prijateljska društva.

Kada iz daljine vidim svjetla grada kad se vraćaš domu svom, osjećaš toplinu ljeta, radost je u srcu tvom. Ulice i ljudi smješe ti se svuda, kao da je tvoje sve, plavim nebom ptice lete, budno sanjaš divne sne. Ulice i ljudi smješe ti se svuda, kao da je tvoje sve, plavim nebom ptice lete, budno sanjaš divne sne. Virovitica najljepši je grad, za nju ljubav u svim srcima je sad, tko god jednom dođe tu, uvijek pamtiti će nju, Viroviticu, Viroviticu! GRADE MOJ – Virovitica najljepši je grad, broji stoljeća još je tako mlad, tko s njom dijeli život svoj, sreću naći će u njoj, Virovitica, grade moj! Pjesmu “GRADE MOJ” napisao je poznati hrvatski skladatelj Mišo Doležal, uglazbio Mario Bogliuni, a prvi puta su je izveli virovitički glazbenici, članovi grupe TVIN (Darko Košćak – Špico, Branko Grilec– Grca, Milan Glogović – Milica, Rajko Pacaloš – Pacov, Zdenko Vukelić – Skik).

Dobrovoljno vatrogasno društvo Virovitica nekada je jednom godišnje organiziralo zabavu za članove i građane. Dobro pripremljene, s raznolikim zabavnim programom (razne društvene igre, tombola, s bogatom ponudom jela i pića) uz obaveznu glazbu s plesom, vatrogasne zabave dugo su se pamtile. Tu su se rađale prve ljubavi, sklapale poslovne suradnje, domaćice razmjenjivale recepte… Virovitički obrtnici priređivali su zabave uz obavezno donošenje hrane i pića u košari ili zavežljaju. Otuda za tu vrstu zabave naziv „pinkl bal“.